7:1 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
7:2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
7:3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
7:4 Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
7:5 PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
7:6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
7:7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
7:8 Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
7:9 Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.
7:10 Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
7:11 Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
7:12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
7:13 Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',
7:14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
7:15 Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.
7:16 Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
7:17 Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
7:18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
7:19 Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?
7:20 Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
7:21 Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."
