6:1 Stoga mimoiðimo poèetnièki nauk o Kristu i uzdignimo se k savršenome ne postavljajuæi iznovice temelja: obraæenje od mrtvih djela i vjera u Boga,
6:2 nauèavanje o krštenjima i polaganje ruku, uskrsnuæe mrtvih i vjeèni sud.
6:3 To æemo pak uèiniti, dakako, ako Bog da.
6:4 Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga,
6:5 i okusili Lijepu rijeè Božju i snage buduæega svijeta,
6:6 pa otpali, nemoguæe je opet se obnoviti na obraæenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.
6:7 Jer zemlja koja se napije kiše što na nju èesto pada i raða raslinjem korisnim onima za koje se i obraðuje, prima blagoslov od Boga;
6:8 ona pak koja donosi trnje i draè, odbaèena je, blizu prokletstvu a svršetak joj je: "U oganj!"
6:9 A uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja.
6:10 Ta Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što je iskazaste njegovu imenu posluživši i poslužujuæi svetima.
6:11 Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade
6:12 te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obeæano.
6:13 Doista, kad je Bog Abrahamu davao obeæanje, jer se nije imao kime veæim zakleti, zakle se samim sobom:
6:14 Uistinu, blagosloviti, blagoslovit æu te i umnožiti, umnožit æu te.
6:15 I tako Abraham, strpljiv, postiže obeæano.
6:16 Ljudi se doista kunu onim tko je veæi i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre.
6:17 Tako i Bog: htio je baštinicima obeæanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamèi zakletvom
6:18 da bismo po dva nepromjenljiva èina - u kojima je nemoguæe da bi Bog prevario - mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuðene nade.
6:19 Ona nam je kao pouzdano i èvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese,
6:20 kamo je kao preteèa za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki sveæenik po redu Melkisedekovu.
